Arhiv tekstova

Iako je rođen u Zagrebu, životni put njegovih roditelja doveo ga je već zarana u Suboticu, gdje Renato Pirša (1980.) i danas živi, baveći se pozivom nogometnog trenera najmlađih uzrasta u NK »Bačka« iz Subotice. Nogomet je zavolio još od malena i aktivno ga je igrao sve do sedamnaeste godine, kada je zbog problema s vidom, nažalost, morao prekinuti s daljnjim treninzima. Ne želeći napustiti svoj sport, odlučio se »premjestiti« na klupu uz aut liniju i posvetiti se pozivu nogometnog trenera.

Kako je tekla Vaša prerano prekinuta aktivna nogometna karijera koja je ipak značajna za kasniji izbor trenerskog poziva kojim se danas bavite?

Nogometom sam se počeo baviti u devetoj godini igrajući u »pjetlićima« Spartaka iz Subotice, potom sam kao pionir nastupao u momčadi Pionira, da bi u kadetskoj i omladinskoj selekciji Bačke, zbog problema s vidom, prerano završio svoju igračku priču. No, moja ljubav prema nogometu je bila jača i odlučio sam u drugoj ulozi ostati u sportu koji najviše volim.

Što je ponajviše utjecalo u konačnoj odluci?

Još dok sam aktivno trenirao pomno sam pratio sve trenerske savjete i naputke, a često sam poslije treninga znao doma zapisati pojedinu vježbu koju smo toga dana radili. Mislim kako su, prije svega, urođeni afinitet prema radu s djecom i želja prenošenja znanja na njih presudili u mom finalnom izboru budućega zanimanja.

Tko su bili Vaši prvi treneri, koji su na određeni način prenijeli na Vas »nogometno-pedagoški virus«?

U pjetlićima Spartaka moj prvi trener bio je Dragan Kovačević, dok me je za vrijeme igranja u Bačkoj trenirao Stanko Bogojević, i nadasve Nenad Florin, s kojim sam radio na početku u Bačkoj. Njih troje ću uvijek pamtiti kao prve osobe koje su mi predočile trenerski poziv kojim sam se kasnije odlučio baviti. Od velikih nogometnih trenera današnjice izdvojio bih Ćiru Blaževića, Mancinija i Wengera, čiji mi se stilovi rada najviše dopadaju.

Što su Vaše stručne kvalifikacije u trenerskom zvanju?

Završio sam 2001. godine stručni trenerski tečaj i dobio zvanje učitelja nogometa i B licenciju tadašnjeg Nogometnog saveza Jugoslavije, 2007. godine završio sam trenerski tečaj za zvanje trener nogometa uz C licenciju Nogometnog saveza Srbije. Uz sportsku naobrazbu, usporedo sam i 2002. godine upisao i Teološko-katehetski fakultet u Subotici, na kojemu sam 2006. godine i apsolvirao, govorim engleski i talijanski jezik. U ožujku namjeravam u Novom Sadu upisati seminare i predavanja za trenersku B licenciju UEFE.

Koje godine ste održali svoj prvi trening u trenerskoj ulozi?

Bilo je to 2002. godine kada sam dobio svoj prvi trenerski angažman u NK »Bratstvo« iz Aleksandrova pokraj Subotice, na mjestu glavnog trenera pionirske selekcije.

U kojim ste klubovima radili tijekom dosadašnje trenerske karijere, sve do dolaska u NK Bačku?

Nakon godinu dana u Bratstvu, radio sam još u NK »Graničaru« iz Kelebije na mjestu glavnog trenera seniorske momčadi, potom sam ponovno  radio s najmlađima u pionirskoj momčadi NK »Lokomotive« iz Subotice, slijedi nekoliko mjeseci rada na mjestu pomoćnog trenera selekcije pjetlića u Spartaku i od siječnja 2005. godine angažiran sam u NK Bačka, gdje sam radio kao pomoćni i glavni trener selekcije pionira, kadeta, omladinaca, a trenutačno sam raspoređen kao trener selekcije tzv. »predpjetlića« i početnika.

Kako biste usporedili rad s najmlađim selekcijama i angažman s najstarijima s obzirom da ste u dosadašnjoj praksi imali prilike mijenjati starosnu dob svojih nogometnih pulena?

Osobno smatram daleko većim izazovom raditi s najmlađim uzrastima jer poanta je prenijeti znanje i naučiti one koji ga još nemaju. Opet raditi sa seniorskom momčadi je posve drugačije jer su u pitanju već formirani nogometaši koji često znatno teže usvajaju određene novine.

Najveći dio svog trenerskog rada proveli ste u radu s najmlađima. Što biste naglasili kao najvažniju sponu u odnosu prema svojim igračima? 

Prije svega bih izdvojio potrebu respekta koji mora postojati između trenera i igrača, jer to je osnovni preduvjet za kvalitetan rad i disciplinu koja mora postojati unutar jedne momčadi. Smatram sebe pravednim trenerom koji zna uspostaviti odnos s djecom koja su mu povjerena, a o njihovom zalaganju i odnosu prema treningu i utakmicama ovisi i njihov igrački napredak i razvitak.

Jeste li ofenzivni ili defenzivni nogometni stručnjak tj. kakav stil igre preferirate kod svojih momčadi?

Nastojim bazirati igru svoje momčadi po krilima, što podrazumijeva napadački stil igre.  Omiljena formacija  mi je 4-4-2, što znači kako igramo bez libera, posljednjeg igrača u obrani. Od svojih igrača tražim što više duplih paseva u igri, kombinatoriku timske igre, ali isto tako nikad ne prilagođavam igru protivniku, već nastojim nametnuti našu igru protivniku.